i_nista_vise_nije_vazno

ulica s upaljenim svijećama za sve koji su se ugasili

Eto jučer je bila 15.godišnjica od pada Vukovara...grada heroja u kojeg na žalost uspjem otići samo jednom na godinu... I ja sam,tj. mi smo, i u našem gradu kroz Ulicu grada Vukovara, zapalili svijeće. uhvati vas neka melankolija kad vidite plam svijeća u prohladnoj noći i čujete plač nekih žena koje plaču zbog Vukovara...ma ne zbog njega,nemaju one veze s njim,plaču zbog nekih drugih stvari i zbog nekih drugih osoba,al nije vazno...nisam vam o tome htjela pričati..kad sam se sinoć vratila, sjela sam za komp i dosla vama..tek onako,da ne mislim više na ono,da se zabavim nečijim životom čiji je zanimljiviji od mog, životom koji nije moj,koji nije ni sličan mom.I naisla sam na par zanimljivih blogova,jedan me baš zaintrigirao, inače bi preletila preko njega što brže mogu,al ovog sam puta odlučila pročitati sve postove koji su ikad objavljeni... jako pametan čovjek...neću vam reci ime bloga,imam feeling da se briše,tj.nestaje...pa nećemo mu smetat u tome... upravo o takvima sam htjela pisati...znate za neki blog,kliknete na njega da se otvori,kad se otvori vidite da je prazan ili sto je jos gore,vlasnik ostavi neku patetičnu poruku zbog koje odlazi...uglavnom u stilu:"ovaj svijet mi se previše upliće u drugi" ili sl. MOLIM??? pa nećemo ih molit da pišu,ako neće ne moraju...samo me zanima što žele postić: da ih se mole da ostanu,da su oni nesto bolji od drugih,....što?? ali eto,ja sam jedna od osoba koja ce bez problema zaplakat ako netko nestane,izbriše se i sl. i sad ja tu ispadam slaba,glupa,... a u biti su to oni koji nemogu jednu stvar izgurat do kraja,to su kukavice. nek se ne uvrijedi nitko od njih ako bude ovo čitao. bili su jako dobri,štoviše izvrsni, zato bi im trebalo zapalit svijeću,odat poštovanje,a kad ta svijeća dogori trebaju ili uskrsnut ili ih trebamo potisnut iz misli i zauvijek zaboravit...da ne ostanu ni uspomena..

19.11.2006. u 14:17 | 0 Komentara | Print | # | ^

i JA sam tu..

S čim da počnem...možda s tim da sam mislila jako dugo hoću li napraviti ovaj blog ili ipak ne...pa onda si rekoh zasto ne, uopće nije važno, sve je puklo.tako da....ovo me može u jednu ruku spasit ili pokopat do one razine kad se više neću moći vratiti među svijet.

što bi trebala...reći nešto o sebi..vjerujem da ćete sami zaključiti ako me budete imali volje čitati..

19.11.2006. u 13:33 | 0 Komentara | Print | # | ^

	studeni, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

DON'T CRYTalk to me softly
There's something in your eyes
Don't hang your head in sorrow
And please don't cry
I know how you feel inside
I'veI've been here before
Somethin's changin' inside you
And don't you knowDon't you cry tonight
I still love you baby
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
there's a heaven above you baby
And don't you cry tonight
Give me a whisper
And give me a sigh
Give me a kiss
before you tell me goodbye
Don't you take it so hard now
And please don't take it so bad
I'll still be thinking of you
And the times we had... baby
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
there's a heaven above you baby
And don't you cry tonight
And please remember that
I never lied
And please remember
how I felt inside now honey
You gotta make it your own way
But you'll be alright now sugar
You'll feel better tomorrow
Come the morning light now baby
And don't you cry tonight
And don't you cry tonight
And don't you cry tonight
there's a heaven above you baby
And don't you cry

A. G. Matoš: Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve, baš sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorano kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.


Annabel lee


It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of annabel lee,
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In the kingdom by the sea:
But we loved with a love that was more than love-
I and my annabel lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was a reason that, long ago,
In the kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful annabel lee;
So that her high-born kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!-that was the reason as all men know
In the kingdom by the sea
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my annabel lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above
Nor the demons down under the sea,
Can ever disserver my soul from soul
Of my beautiful annabel lee,

For the moon never beams, without bringing me dreams
Of the beautiful annabel lee
And the stars never rise, but i feel the bright eyes
Of beautihul annabel lee
And so, all the night –tide, i lie down by the side
Of my darling-my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.

Annabell lee


Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom annabel lee:
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
-u carstvu kraj mora to bi-
Al više no ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i annabel lee-
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog, što jednom davno
-u carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju annabel lee.
I došli su plemeniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu, što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
-ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi,
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio annabel lee.

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg mi-
I mudriji mnogo neg mi-
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe annabel lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj annabel lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči annabel lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore,
Svoje drage-drage-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more,
U njenom grobu uz šumorno more.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
nemresbilivit.hr